VENECIJA, 3. septembra - Americki reditelj Ricard Separd, ciji ce film “The Hunting Party” biti prikazan veceras u Veneciji, pokusao je da napravi univerzalnu pricu o lovu na ratne zlocince svuda u svetu, ali kroz konkretan primer haskog begunca Radovana Karadzica, preimenovanog doduse u Dragoslava Bogdanovica Lisicu.
“Samo najcudniji dogadjaji u ovom filmu su istina”, stoji u zaglavlju tog filma koji je danas prikazan novinarima, a veceras ce ga videti i publika izuzetno posecenog ponocnog termina na 64. Mostri.
Holivudska zvezda Ricard Gir tumaci glavnu ulogu jednog od trojice novinara koji krecu u Čelebice, na granicu Republike Srpske i Crne Gore, na osnovu informacije da se tu krije Radovan Karadzic.
Karadzica igra poznati hrvatski pozorisni i filmski glumac Ljubomir Kerekes, a film je vecim delom i sniman u Zagrebu (Zumberku) i Sarajevu. Unit direktor filma je hrvatski reditelj Arsen Ostojic, a osim brojnih lokalnih glumaca, angazovani su i lokalni filmski strucnjaci i pomocno osoblje.
U filmu se vide veliki bilbordi i posteri s Karadzicevim (alias Bogdanovicevim) likom i natpisom “Ne dajte ga”, postavljeni u Republici Srpskoj. Tu su i poznati dokumentarni snimci ratnih zarobljenika Muslimana iz Omarske, autenticni ambijenti izresetanog Sarajeva i masakra vojske bosanskih Srba u selu Polje, u kojem je ubijena i trudna devojka glavnog junaka Simona Hanta (Gir), mlada Muslimanka Magda.
I karakteri koji se pojavljuju u filmu su autenticni: koljac sa istetoviranim cirilicnim tekstom na celu: “Umro pre rodjenja” i sa cetiri “S” istetoviranim na ledjima. Tu je i Mirjana (autenticna licnost koja daje informacije o Karadzicu, u tumacenju Dajane Kriger).
Insisitranje na autenticnosti te price, doduse, pocinje od clanka stvarnog ratnog izvestaca Skota Andersona “Dve nedelje na odmoru”, koji je napisao pet godina posle okoncanja rata u Sarajevu, kada se nasao na proslavi petogodisnjice mira (2000).
Separdu je taj clanak bio inicijacija za scenario.
Tokom istrazivanja za tu filmsku pricu Separd je putovao Bosnom, otisao je i do Celebica, gde se navodno krije Karadzic u filmu, razgovarao sa lokalnim stanovnistvom, a u mnogome je konsultovao i autenticne ratne izvestace iz Sarajeva koji se pojavljuju i licno u filmu (sank sarajevskog hotela “Holiday Inn”).
”Uradicu ono sto svaki dobar novinar uradi kada dodje u novu sredinu - otici cu u kafanu”, reci su junaka tog filma Simona Hanta.
Kada je sve uoblicio, pred Separdom se nasla prica koja je imala politicku pozadinu, politicko znacenje izmedju redova, ali i licnu pricu trojice aktera - Hanta, njegovog kamermana i vernog pratioca Daka (Terens Hauard) i mladog ambicioznog studenta novinarstva sa Harvarda Bendzamina (Dzesi Ejsenberg).
”Shvatio sam da zapravo pravim road movie smesten u zemlju koja jos krvari posle iscrpljujuceg rata. Moji karakteri imaju i svoje licne price, preispitivanja…”, rekao je Separd, ciji je glavni junak u filmu, ratni TV izvestac Simon Hant, pregoreo na svetskim ratistima kao sto su Irak, Somalija, El Salvador.
Film govori i o licnom zivotnom preispitivanju trojice izvestaca, koliko i o preispitivanju onoga sto medjunarodni autoriteti, kao sto su UN i NATO, cine za bolju buducnost u svetu, rekao je Separd.
Zvanicnik CIA u jednom trenutku govori u filmu: ”CIA ima crnu i belu stranu, ali ima i sivu, to je onaj deo njene aktivnosti o kome ne zelimo da se ista zna”.
“Pakujte se i idite kuci!”, naredjuje on novinarskoj ekipi.
“A gde je tu sloboda stampe”, usudice se da kaze glavni junak Hant, ali mu to nece pomoci.
Ekipa bezi nazad u Celebice i hvata Karadzica, ali ne zbog 5 miliona dolara vredne nagrade, nego zbog mnogo temeljnijeg razloga - zelje da ga predaju pravdi njegovih najvecih zrtava Muslimana. I to zato sto sto nema ko da privede pravdi ratne zlocince ne samo u Bosni, nego u celom svetu, hteo je da istakne Separd filmom.
Ipak, ne bi se reklo da je film dosegao neko univerzalno znacenje, kao sto je samo u naznakama ostala i licna drama glavnog junaka cija je devojka Muslimanka ubijena u masakru u selu Polje.
Gir je ocenio da je Separdov film vrlo uzbudljiv i da pokusava da proizvede vise saosecanja i probudi humanost viseg stepena nego sto je ona koja je dosegnuta do danas.
“Bio sam u Bosni i na Kosovu 90-ih, kao i u Makedoniji i Albaniji, tako da mi je, rekao bih, iz prve ruke poznata drama koja se dogadjala u ex Jugoslaviji u to vreme. No, pozeleo sam da ucestvujem u projektu koji se posebno trudi da dokuci sta se to dogodilo u Bosni”, dodao je Gir.
Na jednom mestu u filmu se pominje i da se “cini da su svet i visoki autoriteti vise zauzeti hvatanjem Osame Bin Ladena nego (Ratka) Mladica i Karadzica.
Gir je rekao da ga je posebno interesovalo da gleda ljude u oci nakon sto ih upita da li je moguce da sretne Karazica i Mladica.
“Veoma interesantne stvari pokazuju se u ocima - osam od deset puta mogao sam da vidim da je odgovor: ‘Da, moguce je, ali bi mi verovatno deca bila ubijena. Tako da je odgovor bio uvek: ‘Ne;”, rekao je Gir.
“To govori koliko su ljudi duboko uplaseni. Za mene je interesantno i to kako losi ljudi medju nama zavrse kao lideri. Cak i u mojoj zemlji - kako smo izabrali (Dzordza) Busa dva puta? Kako je to moguce?”, dodao je Gir.
Separd je rekao da bi medjunarodna zajednica trebalo mnogo vise da ucini da pronadje Karadzica i obezbedi da odgovara za ratne zlocine.
“Trebalo bi da nas je sramota sto nastavlja da zivi slobodno u maloj zemlji. Pise poeziju… I oni kazu da ga hvataju… Verujem da dobri ljudi zele da bude uhvacem, ali ne verujem da ima volje da se to uradi, dodao je Separd.
Sve u svemu, Separdov film obradio je na zanimljiv nacin dosad neobradjivanu temu kada je rec o sukobima u Bosni i u tome je njegov znacaj.
Pojedinim novinarima jos pritom odzvanjaju u usima reci sarajevske rediteljke Jasmile Zbanic sa proslogodisnje dodele nagrada u Berlinu, kada je pozvala svet da se zauzme za hvatanje ratnih zlocinaca Mladica i Karadzica i to sa pobednickog postolja tog znacajnog svetskog filmskog festivala, primajuci Zlatnog medveda za “Grbavicu”. Odjek se vraca, ali bez rezultata i dan danas.